Šešelj je traumatična točka srbijanske politike

Photo: LA

Put Srbije u EU neće biti ometen položajem hrvatske manjine, on je određen pravnim uređenjem, institucionalnim razvojem, posvećenošću demokratskim vrijednostima i politikom koju bude vodila

Nisam glasnogovornik Vlade Hrvatske i ne mogu govoriti o tome što je nju rukovodilo kada je odbila da potpišu otvaranja poglavlja 23 i 24. Ono što je sigurno, kada je u pitanju korpus manjinskih prava u Srbiji jeste da ima problema. Jedan je sudjelovanje predstavnika manjina u procesu donošenja odluka – znadete da u Srbiji institut garantiranih mandata još nije zaživio, iako je tu obavezu Srbije preuzela potpisivanjem međudržavnog sporazuma. Sve manjine, izuzev mađarske, bošnjačke i albanske, ne sudjeluju u procesu donošenja odluka. U tom kontekstu je i Vlada Republike Hrvatske inzistirala da se taj dio međudržavnoga sporazuma počne primenjivati. Pri čemu, naravno, hrvatskoj nacionalnoj zajednici ne odgovara institut prirodnog praga, zato što on odgovara brojčano velikim i teritorijalno koncentriranim manjinama, kaže u razgovoru za E-Novine Tomislav Žigmanov, predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini

*Šta bi, u tom kontekstu, odgovaralo hrvatskoj zajednici?

Institut garantiranih mandata, ono što imaju Srbi u Hrvatskoj, Srbi u Rumunjskoj. Posebne liste za manjine, gde će Hrvati samostalno odlučiti ko će biti njihov predstavnik u zakonodavnom tijelu. Do tada su primorani birati na političkom tržištu one stranke i one saveze koje smatramo za naše najbliže, najpriprodnije, dosad je to bila DS, na čelu sa dr Bojanom Pajtićem.

Izvor: ytimg.com

Drugo pitanje su kapaciteti, resursi unutar drugih manjinskih prava. Djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku nemaju udžbenike, oni koji danas pohađaju drugi razred gimnazije nisu učili ni iz jednog udžbenika. Obrazovanje na hrvatskom traje deset godina, bez ikakvog tiskanog udžbenika na hrvatskom. To je nedopustivo.

Kada je u pitanju informiranje, građani hrvatske nacionalnosti u Srbiji su, zbog privatizacije i novog položaja medija, izgubili najznačajniji medij, Radio Subotica. Postojao je trosatni program, sad više ne postoji, a država nije ništa uradila da se nađe alternativni model emitiranja i, ono što je još važnije, model financiranja. Na koncu, kada je u pitanju kultura, cijeli segment se sa više od 90 odsto financira iz proračuna AP Vojvodina, a ne Republike, što smatramo više nego nerimerjenim.

*Jedna od, verovatno najutemeljenijih, primedbi hrvatske države odnosi se na pravo Srbije da goni počinitelje ratnih zločina?

Nije taj problem od jučer, niti je Hrvatska njega jučer imenovala problematičnom točkom u hrvatsko-srpskim odnosima. Nezadovoljstvo se, kada je u pitanju odnos srbijanskog pravosuđa prema ratnim zločinima, postojanja mini Haga, postavlja još od ranije. Tu pomaka nema, jer još uvjek su na snazi optužnice nekadašnje VJ, ili JNA, pitanje je gdje mogu biti primenjene. Vidjeli smo, tako, slučaj Veljka Marića, pravosuđe u Srbiji smatra te procese, koji se odvijaju bez prisustva javnosti, punovažnim. Tu se vide slabosti sudstva i RH, budući da jedna od njenih temeljnih misija da štiti interese svojih građana, može smatrati problematično. Više puta je pokušavala, sada se to pitanje može smatrati aktualnim, dovela ga je u žižu interesovanja.

Izvor: www.hnl.org.rs

Reakcija srbijanskih vlasti, bojim se, nije primjerena, jer se te stvari ne rješavaju slanjem poruka putem medija, nego se kroz institucionalne okvire pokušava surađivati. To pitanje jeste bolno, ali bojim se da drugog puta nema.

*I pitanje razgraničenja, mislim na Dunav i Šarengradsku adu, se poteže, iako se naizgled čini da je ono lako rešivo?

Razgraničenje će tek biti problem, budući da on nije ni načet. Tu je osnovni problem što linija razgraničenja, kada je u pitanju teritorija Bačke i susedne Slavonije i Baranje, ne ide tokom Dunava, nego se više od deset tisuća hektara nalazi na sadašnjoj teritoriji AP Vojvodina, a nešto više od dvije tisuće hektara se nalazi na teritoriju srbijanskoga državnoga prostora. Naravno da će to tek biti predmet različitih vrsta dogovora. Koliko znam, postupa se sa dva suprotna stajališta, Srbija tvrdi da je granica sredinom toka Dunava, dok Hrvatska inzistira da katastarske knjige, tj ono što pripada Hrvatskoj kao katastarski deo naslijeđa, treba biti njen. I verovatno će, kada ta tema bude na stolu, morati doći do solomonskog riješenja koje će biti u funkciji zadovoljenja obije strane. Koliko sada vidim, nekih naznaka kompromisa – nema.

*Sve je počelo od Vojislava Šešelja, čoveka koji personifikuje sukobe. Šta njegov boravak na slobodi i odnos Srbije prema tom boravku, znači za pripadnike hrvatske manjine. Pogotovu tamo gde je realizovano takozvano “dobrovoljno preseljenje” i gde su izvršeni ratni zločini?

Svaki građanin koji ima iole racionalni stav spram onoga što se događa, može vidjeti da je Vojislav Šešelj neka vrsta traumatične točke srbijanske političke scene, da on kao činjenica koja postoji i djeluje nije objekt nikakvih aktivnosti, kada je u pitanju izvršavanje naloga iz Haga. S druge strane, vidimo kada pali zastave određenih država i EU, ne podvrgava se kaznenom ili prekršajnom gonjenju. Ta vrsta ekskluzivizma u području pravnoga djelovanja pravosudnih tijela Srbije već pokazuje da on ima neku vrstu specifičnog položaja. Naravno da su građani hrvatske nacionalnosti, u tom smislu, dodatno osjetljivi, senzitivni, budući da je on optužen i za zlodjela koja su činjena na vojvođanskom teritoriju, građanima hrvatske nacionalnosti, 1991. godine. U tom kontekstu su i očekivanja bila usmjerenja da se zadovoljština za one kojsu bili žrtve, a njih nije malo, na neki način, putem određivanja kazne, naravno, ukoliko se utvrdi odgovornost, bude i na djelu.

Ovako, Hrvati u Vojvodini doživljavaju njegov boravak na slobodi kao nespremnost vlasti Republike Srbije da izvrši naloge haškoga suda, kao toleriranje onih koji su optuženi za ratne zločine.

Izvor: dnevni-list.ba

*Preti li Srbiji zbog svega istinska opasnost od usporavanja puta ka članstvu u Evropskoj u niji?

Put Srbije u EU neće biti ometen položajem hrvatske manjine, on je određen pravnim uređenjem, institucionalnim razvojem, posvećenošću demokratskim vrijednostima i politikom koju bude vodila. Ukoliko Srbija garantira pravo pripadnicima nacija na informiranje na određenom jeziku, a da to isto pravo derogira procesom privatizacije medija, sigurno da to nije standard koji vodi ka EU. Prema tome, budućnost Srbije na planu evropskih integracija biće onakva koliko koliko će se Srbija, kao građanska, demokratska država, u kojoj će vladati koncept vladavine prava, biti doneti dobri zakoni, razvijena politika prema manjinskim zajednicama, njen put biti brži, jednostavniji, manje bolan. Pitanje je samo postoji li u Srbiji spremnost na takvo što, ili na to da se vlastita nesposobnost, nespremnost i loše odluke ne priznaju, da bi se u području javnosti stvarala umjetna krivica spram drugih koji su deo međunarodne zajednice.

Pogledajmo, danas su na vlasti mnogi koji imaju zavidnog staža u teorijama zavjere. Čini mi se da to još uvjek ima određenu važnost, to ima obilježja infantilnosti. Evropska unija jeste vrijednosni i normativni ideal u koji ulazimo ako smo spremni prilagoditi se. Ukoliko nismo, niko drugi nije kriv. Jer, kažem, Hrvatska inzistirana manjinskim pravima, ali to jeste, prije svega, interes Srbije da stvori takve uslove, finansiranja, manjinske politike, da budemo uključeni u donošenje odluka, integrirani u ono što se naziva srbijansko društvo. A to treba biti cilj vlasti, jer društvo u kojem ne postoji zadovoljstvo građana, nema elemente pravednosti, ono je na neki načein, ekskluzivno, u velikoj meri odudara od onoga čemu teže narodi koji su dio Evropske unije.