Genije stvara, fanatik razara

Photo: 1.bp.blogspot.com

Mržnja je neprijatelj čovječanstva. Genije stvara, fanatik razara. Geniju je do djela, fanatiku do nedjela. Doduše, svi graditelji revolucionarnog su kazivali da treba raščistiti tlo da bi se “izgradilo istinito novo”, a svako je revolucionarno djelo nastalo na sprezi rušenja i gradnje, ali nema i ne može biti nikakve veze, pa čak ni poredbe između onih koji stvarno ruše i onih koji mijenjaju način izgradnje duhovnog svijeta. U stvaralačkoj “destrukciji” se čuva drama sučeljenih suprotnosti, ona dijalektika u kojoj je prisutna napetost uspostavljanja i ukidanja djela, onaj stvaralački Aufhebung u kome je u izgradnji novog sačuvano i ono što je ukinuto, proces u kome se u potrebi za razgradnjom potvrđuje potreba za izgradnjom

Photo: novinar.me

5.

Zašto je nešto srušeno? Što je bilo ono što je srušeno? U odgovoru na ova pitanja razotkriva se politika i moralna pozicija rušitelja. Nacisti su uništavali “dekadentnu umjetnost” i tako pokazali da je njihova politika agresivnog rasizma protivna i estetskim i etičkim vrijednostima “slabijih”, “nižih” bića. Slobodari su rušili utvrde tirana, srušili tamnicu-tvrđavu Bastillu, srušili berlinski zid… Rušitelj i stvaralac imaju zajedničkih osobina. Obojica su ljudi novog, obojica puni energije i vitalnosti, obojica teže promjenama, ali s različitim nabojima. Iako bi se u dosluhu s vjerom moglo reći da Bog stvara, a sotona razara, rušenje ipak nije samo po sebi negativno. Svaki odlučujući pravac u umjetnosti je započeo obračunom sa svojim prethodnicima, a avangarda se ustremila i na sam pojam umjetnosti e da bi je na nov način uspostavila. Veliki umjetnik započinje sve od početka. Ponekad se u takvim opisima govori i o sličnosti, o maloj razlici između genijalnog umjetnika i sumanutih, kao i o destruktivnosti graditelja, o rušilačkoj snazi stvaraoca, o onom stvaraocu za koga F. Nietzsche kaže da “razbija ploče vrijednosti”. Moglo bi se čak tvrditi da je Nietzsche u svom kazivanju o dionizijskom jedinstvu stvaralačkog rušenja i rušilačkog stvaranja, a još više u kazivanju o krajnjem i prekoračenju najavio pojavu ekstremizma, djelatnosti u kojoj se ekstremist potpuno legitimira, do kraja pokazuje što jest u svojoj političkoj i nasilničkoj aktivnosti s kobnim posljedicama, čemu je svakako suprotno prekoračenje stvaraoca, čija radikalnost teži iskazivanju njegovog najboljeg u liku umjetničkog djela.[1] Zato stvaraočeva ekstremnost i njegova težnja ka krajnjem ne smije biti dovođena u vezu s pogubnom destruktivnošću raznih fanatika i voljom za potpunim uništenjem svijeta Drugog. Mržnja je neprijatelj čovječanstva. Genije stvara, fanatik razara. Geniju je do djela, fanatiku do nedjela. Doduše, svi graditelji revolucionarnog su kazivali da treba raščistiti tlo da bi se “izgradilo istinito novo”, a svako je revolucionarno djelo nastalo na sprezi rušenja i gradnje, ali nema i ne može biti nikakve veze, pa čak ni poredbe između onih koji stvarno ruše i onih koji mijenjaju način izgradnje duhovnog svijeta. U stvaralačkoj “destrukciji” se čuva drama sučeljenih suprotnosti, ona dijalektika u kojoj je prisutna napetost uspostavljanja i ukidanja djela, onaj stvaralački Aufhebung u kome je u izgradnji novog sačuvano i ono što je ukinuto, proces u kome se u potrebi za razgradnjom potvrđuje potreba za izgradnjom. U takvim nastojanjima se ne gazi tradicija; gdje se odbacuje vlastita prošlost najčešće ne bude ni istinitog ni novog. Bez klasične umjetnosti ne bi bilo ni Michelangela, bez Michelangela… Umjetnost je istodobno kontinuitet i prekid, novo uspostavljanje i negiranje tradicije, drukčiji pristup istim artističkim zagonetkama.

Nema dokumenta kulture koji istodobno nije dokument barbarstvu: Valter Benjamin

Izvor: tumblr.com

6.

Teoretičari spominju i filozofsku potrebu za novim početkom, kao i njoj blisku misaonu destrukciju, kakvu nalazimo u djelu W. Benjamina.[2] Upravo je Benjamin opisao svu kompleksnost destruktivnog karaktera, a u svojim tezama o filozofiji historije upozoravao da “nema dokumenta kulture koji istodobno nije dokument barbarstvu”, da je svaki spomenik kulture ujedno i spomenik kulturi suprotnoj barbarstvu, što je tamna slika o svoj kulturi, ali u tome ne treba tražiti krajnji rezultat ni kulture ni filozofske destrukcije: ako filozofska destrukcije išta duguje stvarnoj destrukciji, onda je to otpor njenim nedjelima, kritika “estetizirane politike”, demaskiranje prikrivenog barbarstva i destruiranje svake iluzije o destrukciji i nasilju….

7.

U ime dogme se gradi i uništava. Vjera uspostavlja i ruši. Uspostavlja i ruši i umjetnička djela. Uspostavlja ih i ruši i kao institucionalna i kao stvaralačka vjera. U potonjem slučaju govorimo o unutrašnjoj vjeri umjetnika, u prvom o razornoj snazi pravovjerca – ikonoklasta. U kojoj mjeri se jurišanje zemaljskih silnika razlikuje od rušitelja ikona? Je li ikonoklast sluga palog anđela, demon uništenja ili oličenje zemaljskog svetca, neprikosnovenog pravovjernika? Rušitelj ruši ikone u ime vjere. Rušeći sliku Svetog ikonoklast Sveto uspostavlja. Onaj pak koji ruši svetilište i simbole druge vjere zna ili bar osjeća da je djelo koje ruši nastalo kao propagandno sredstvo njemu suprotstavljene, tuđe religije. Kasnije će, tome nalik, u totalitarnim društvima biti na djelu političko diskvalificiranje određenih (“nepoželjnih”) djela u ime potvrde i afirmiranja vladajuće politike. Rušitelji su od ikonoklasta naučili da se u činu rušenja može pozivati na moral i više ciljeve. Rušeći kipove tuđeg Boga takav ruši vlast tuđeg gospodara. Ikonoklast je radikalni cenzor, koji je ustajao protiv slike jer je ona surogat prave stvari, istinske predstave o nepredstavljivom, a bio je protiv ljepote slike stoga što treba voljeti Boga, a ne sliku. Inkvizitor Toleda, koji je kritizirao El Grecove slike s religioznom tematikom, rekao je da ne voli ni anđele ni svece koje je majstor naslikao, jer ljudi nisu potaknuti takvim slikama da se mole, nego da vole El Grecove slike: “Ljepota se postavlja kao prepreka između naših duša i Boga” – prosudio je inkvizitor.

Izvor: hr.wikipedia.org

Ljepota ne smije stajati između vjernika i Boga. Predstavljanje Boga, veli J. Baudrillard, za ikonoklastu označava “nestajanje Boga”. Zato slika/ikona koja stoji na putu vjere biva uništavana ili bar osporena od strane pravovjernog, a ona koja vodi vjeri biva uništavana ili bar odbačena od druge vjere, jer zavodi, vodi k “pogrešnoj” vjeri. Ikonoklast dakle svaki put ruši u ima “prave vjere”, pa svoj čin ne smatra destrukcijom, ne smatra negativnim činom, nego moralno ispravnom djelatnošću, kojom uspostavlja “istinske vrijednosti”. Osoba koja nasrće na umjetničko djelo misli da je ono djelatno, da nije samo “dekor” političkoj (ili religijskoj) volji, nego da – barem kao simbol – može imati određeni politički učinak. Umjetnost je bila cijenjena onoliko koliko je služila Bogu i njegovom zemaljskom predstavniku. Njeno centriranje u katoličanstvu, a potiskivanje u protestantizmu uveliko objašnjava i kasniji odnos sekularizirane publike prema umjetničkim djelima. Jedan od razloga što se umjetnost u nekim sredinama (i društvima) uvažava i cijeni više no u nekim drugim svakako leži u činjenici da je umjetnost uvijek smatrana značajnijom u onoj sredini u kojoj je ta društvena skupina tradicionalno bila više, na izrazitiji način vezana za Vjeru i što je u njoj religijsko bilo više no drugdje reprezentirano u artističkom obliku. Ikonoklast reformira svoju vjeru. On odbacuje lik da bi bio bliži Svetom, da bi uzdigao vjeru na božanstvu primjereniju razinu. Tek je međutim politički ikonoklast pravi rušitelj, jer uništava sve što pripada neprijatelju.

8.

Što, međutim, kada djelo zađe u polje religijske dogme? Nije bilo drastičnih protesta, pa ni mnogo galame, ali se znala čuti primjedba zbog G. Hauptmannove Budale u Kristu (1910.), M. Bulgakovljeve interpretacije Novog zavjeta u Majstoru i Margariti (1969.) ili filma Life of Brian (1979.), u kome se razmahala ironija Johna Cleesea, a nedavno je bizarna priča o Kristu ispričana u Da Vinčijevom kodu D. Browna postala bestseler i filmski hit (2006.) i novi dokaz o uspješnoj prodaji artističkog smeća. Doduše, tvorci ovog filma su upozoravali da oni nisu pravili dokumentarac, da je u pitanju zabava, ali su njegovi kritizeri uzvraćali da film ipak nastoji da uzdrma temelje kršćanstva, čime ulazi u konflikt s jednim vjerskim učenjem, pa je neposredno poslije premijere ekranizirane verzije ovog romana vrhovni anglikanski biskup upozorio vjernike i sve kršćane da se trebaju vrati “izvornom učenju crkve”. Jedna srednja škola u Exeteru (Devonu) zabranjuje 2006. izvedbu John Lennonove pjesme Imagine (“imagine there’s no heaven… and no religion too”), jer je pjesma “antikršćanska”. Maurizio Cattelanov Papa Ivan Pavle II. oboren meteorom na tle (La Nona Ora, 2000.) također ustalasa duhove. Bilo je ranije javnih protesta i zbog blasfemije M. Scorsesievog Posljednjeg Kristovog iskušenja. Poema Jamesa Kirkupa Ljubav koja se usuđuje reći svoje ime (The Love That Dares To Speak its Name) bila je zabranjena a urednik novina osuđen na zatvorsku kaznu 1977. godine i javno je distribuirana tek 2002., jer su neki kršćanski krugovi smatrali da je spominjanje homoseksualnosti nedopustivo u poemi o Kristu, a silna se nadigla galama, a i strijela odapinjana zbog Sotonskih stihova (sada Sir Salmana) Rushdiea, zbog autorovog vrijeđanja islama. Zahtjev za uništenjem djela i kažnjavanjem njegovog autora je poziv na konkretni zločin zbog jedne metaforične geste. Presuda je smrt, smrt, iza koje neće biti ni pisca ni napisanog. Otužna je utjeha da je pisac tako dobio najveću moguću reklamu za jedno ipak osrednje književno djelo. Svaka osoba misli da postoji nešto nedodirljivo, nešto što nikad ne smije biti izvrgnuto ruglu ili podsmijehu.

Na intimnom planu takvo je voljeno biće, na nacionalnom jedinstveni (najčešće tragični) historijski događaj ili osoba. U oba slučaja je u pitanju jedna konkretnost koja ima status izuzetnog. Za religioznu osobu Sveto je neprikosnoveno. Dok se konkretnost stvarnog (individualnog i/ili nacionalnog) uzdiže na razinu apstrakcije i simboličkog, apstrakcija vjerskog je konkretizirana u liku svete osobe. Oni koji smatraju da je neka njihova svetinja u djelu uvrijeđena ne smatraju da djelo može biti autonomno. Ono, tvrde ovi novi inkvizitori, mora biti “odgovorno”, jer se ne može “sve tolerirati”. Kada se u ime vjerske dogme napada djelo, tada se u pravilu poziva na moral, a u osnovi iskazuje politički stav o vlastitom pravu i zahtjeva uvažavanje (ili čak dominacija) vlastitih vrijednosti, što nedvojbeno potvrđuje da je svaka institucionalna religija vezana za koncept moći i vladanja. Dogma smatra da je svako zauzimanje kritičkog stava potencijalno opasno po njeno učenje, koje je učenje “za sviju” i ne smije ničim biti dovedeno u pitanje. Jesu li dakle djela poput Rushdijevih Sotonskih stihova (1988.), Piss Krist (1987.) Andresa Seranoa ili Scorsesijevog filma Posljednje Kristovo iskušenje (1988.) nemoralna zato što su dodirnula neprikosnovene religijske teme? Još uvijek živimo u svijetu u kome postoje teme koje su kao dio dogmi (p)ostale tabu-teme. Takvo što dokazuje da nismo slobodna bića, da nad ljudskom sudbinom još uvijek postoje neprikosnoveni kontrolori, da iza riječi o “poštovanju vrijednosti” stoji zahtjev za zabranom i progonom onoga što je tim vrijednostima suprotno ili prema njima kritično. I da artističko tretiranje svetaca kao “ljudskih bića” potvrđuje da oni za vjernike to više ne mogu biti, a da na njihovoj neprikosnovenosti svoj (u biti svjetovni) autoritet izgrađuje klerikalna hijerarhija.

*Iz knjige Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika, Demetre, Zagreb 2008; nastavak u subotu, 7. maja

[1] Nietzsche veli da je “uništavač svijeta” osoba kojoj nešto ne polazi za rukom, pa zato razjaren hoće da propadne čitav svijet, jer ga njegovo gnusno osjećanje tjera da najzad uzvikne: “zato što ja ne mogu da imam nešto … neka i sav svijet bude ništa (F. Nietzsche, Morgenröte, 304)

[2] O tome vidjeti u: Andrew Benjamin and Peter Osborn Ed., Walter Benjamin’s Philosophy Destruction and Experience, 2000.