Život ispunjen mržnjom

Photo: wikimedia.org

U ratu u Bosni i Hercegovini su uništavana kulturna zdanja prognanih, da se protjerani ne bi vratili, da bi bili odsječeni od svojih korjenova. Uništavano je sve što je predstavljalo neprijatelja i “mračnu prošlost”, kao i sve što nije bilo u skladu s naraslim nacionalnim osjećajima i njima sukladnom politikom. Rušitelj djela je najčešće onaj koji je postao njegov “vlasnik”, koji je djelo naručio ili dobio, ali i onaj koji je djelo u ratu napao, osvojio ili oteo, dakle onaj koji djelom može da raspolaže shodno svojoj volji

Photo: novinar.me

9.

Ikonoklast ne misli da uništava, nego popravlja, reformira, uspostavlja, gradi istinsko. U činu rušenja kipa božanstva rušitelj objavljuje i potvrđuje svoju vjeru. Rušitelj krči tlo za slobodan razvoj vlastitog. Ruši nebeskog zaštitnika svog zemaljskog protivnika.[1] Ikonoklastika je započela kao rušenje slika i kipova unutar vlastite vjere. Takvi “radikalni vjernici” imaju još manje obzira prema svetinjama vjere svojih neprijatelja. Svaki dogmatizam je nasilje. Za njega u njemu nema greške; greška je samo u onome što ga negira, a i u onome što mu se bespogovorno ne podvrgava. Postojanje neprijateljeve kulture je prijetnja mojoj, koja kao istaknuta kultura unekoliko dokazuje nevažnost, “nepostojanje” moje: mi pripadamo vrijednosnim sklopovima koji se međusobno isključuju i zato nužno zahtijevaju negiranje tuđeg kao afirmiranje vlastitog. Time dogma potvrđuje svoju ispravnost, ali istodobno kazuje da je po svojoj prirodi netolerantna, tlačiteljska, da je protivnik slobode. Kao i svjetovna, tako i crkvena politika umjetnost čini dekoracijom, ilustracijom i promotorom svojih ideja. Rušenje kraljevog kipa je rušenje vlasti jedne politike; rušenje kipa svetinje – rušenje ideologije. Današnje negiranje određenog svjetonazora teži potpunom uništavanju svijeta koji taj svjetonazor zastupa. Rušenje dokazuje vladavinu i moć, koju i oni pred porazom hoće očajnički još jednom da dokažu i pokažu, što objašnjava destrukciju svega postojećeg u posljednjim danima svake strahovlade, čime takva vlast potvrđuje svoj poraz, u koji bi da sve, i svoje i tuđe povuče.

Djelo je uništivo jer je postojeće na način stvari, ali ga njegov neprijatelj, koji ga tretira kao najgoru stvar, nikada ne doživljava isključivo kao stvar, kao puki objekt, nego gotovo kao živo biće. Onaj koji uništava osjeća i vjeruje da sve što predstavlja njegova kultura dokazuje da kultura njegovog neprijatelja nije kultura, nego prerušeni lik barbarstva, koja nije ništa drugo nego prikrivena politička volja, “program uništenja”. U strategiji novih ratnika, tih “sekularnih vjernika” i “vjernika uništenja” koji usvajaju nacistička načela potpunog uništenja svega što im je suprotno ili od njih različito, zagovara se uništenje svega “neprijateljskog”. U svijetu neprijatelja nema ni Svetog ni Lijepog, jer neprijatelj nije Biće. Oni koji ruše neprijateljske spomenike kulture rade to s oduševljenjem i uz gromko odobravanje svojih pristalica. Djelo njihovog neprijatelja je otjelovljenje neprijatelja, neprijatelj sam.

Photo: creativeclass.com

10.

Otrovna riječ ima veću publiku nego bilo koje djelo koje doprinosi ili zastupa istinske kulturne vrijednosti: ako je javnoj osobi do dodatnog publiciteta samo treba da gadno izvrijeđa neku naciju, njene predstavnike ili simbole pa će dobiti silnu pažnju upravo onih koje je vrijeđala. U pitanju je, naravno, interes pojedinaca i medija za “negativnu pojavu” ili “nepoželjnu osobu”, interes u kome jedna mržnja potakne drugu, u kome se na mržnju reagira mržnjom, pa upornost i strast raskopavanja po svakom od ovakvih smetlišta uvijek graniči s patološkim i može prerasti u bolesnu, naglašeno emocionalnu vezanost za ono što je u biti protivno osobnim ili općim interesima. Život ispunjen mržnjom nikad nije dobar život. Postoje i takva artistička ostvarenja čiji tvorci “vole da mrze”. Takvo što nalazimo u muzičkoj produkciji, poput nekih izrazito uvredljivih učinaka rap music (koja može biti i znak produktivnog otpora usvojenim konvencijama), u neonacističkoj instrumentalno-verbalnoj galami (koja je uvijek i namjerno odvratno rasistička) ili u karikiranju simbola i svetinja druge religije.[2] U ovoj politici negativnog prije se radi o emocionalnim ispadima i “programu” nego o umjetničkim djelima. Uostalom, više volim da me netko vrijeđa, nego da mi ispotiha priprema ubojstvo. Bolje je da znamo, nego da ne znamo za postojanje “naših” nacista, rasiste, fašista, antisemita… Bolje je da znamo, nego da nas iznenade. Uvreda nanesena kroz “hate-speach”, otrovnu karikaturu ili malicioznu izjavu treba shvatiti kao simptomatičnu sliku emocionalnog i napokon političkog odnosa prema vrijeđanom, kao upozorenje i prijetnju, kao simptom opasnosti.([3]) Kada bi ovakve manifestacije mržnje bile u stanju usvojiti kompleksni jezik umjetničkog djela, tada bi nužno morale anulirati svoj početni negativni naboj, svoju vulgarnost i eksplicitnu uvrjedljivost, jer ne može biti nikakve, pa ni mentalne pornografije u umjetničkom obliku.

11.

Kada religija ljubav prema bližnjem i Svevišnjem izobliči u politiku nasilja ili, još gore, kada politika postane religija nasilja, tada više ništa nije ni sveto ni zaštićeno. “Estetika osvajača” je nekad od svetilišta poraženih pravila konjušnice, u XX. stoljeću su uništavani narodi i sve što im pripada (u takve mračne momente spada svakako i bezrazložno uništenje Dresdena, te “Firence na Elbi”), a i danas bi na mjestu srušene džamije u Bosni da naprave parkiralište, što je suvremeni, “civilizacijski” doprinos barbarstvu. Takvi tvrde da s “druge strane” ne može biti ni ljepote, ni kulture, ni civilizacije, osim kao “našim interesima i vrijednostima neprijateljske”, a takvo što treba uništiti. Treba se samo prisjetiti koji su gradovi i koje građevine bile meta topova u ratovima na tlu nekadašnje Jugoslavije… U ratu u Bosni i Hercegovini su uništavana kulturna zdanja prognanih, da se protjerani ne bi vratili, da bi bili odsječeni od svojih korjenova. Uništavano je sve što je predstavljalo neprijatelja i “mračnu prošlost”, kao i sve što nije bilo u skladu s naraslim nacionalnim osjećajima i njima sukladnom politikom. Rušitelj djela je najčešće onaj koji je postao njegov “vlasnik”, koji je djelo naručio ili dobio, ali i onaj koji je djelo u ratu napao, osvojio ili oteo, dakle onaj koji djelom može da raspolaže shodno svojoj volji. Takvo djelo je izloženo i pred barbarstvom mu nema spasa.

Photo: blogspot.com

Rušenje umjetničkog djela ne kazuje o estetskom stavu, nego o političkoj opasnosti. Onaj čiji autoritet počiva na zabranama i nasilju, na poniženju i uništavanju priprema i vlastitu propast (Zakonodavac bi trebao biti naspram razbojnika i barbara, ali je upravo razbojnik i barbar znao biti zakonodavac). U činu rušenja umjetničkog djela rušitelj obavještava kakva će biti politika i vlast za koju se bori. U takvoj borbi nisu pošteđena ni remek-djela ukoliko su u bilo kom smislu znak neprijateljskog, što potvrđuje da radikalnost i nasilje idu zajedno. Ovdje nikada nisu u pitanju samo simboli, nego reprezentiranje značenja nadolazeće političke realnosti. Očituje se to u svakoj promjeni simbola, od novog imenovanja gradskih ulica preko promoviranja “nacionalnih umjetnika” do uklanjanja javnih spomenika “starog režima”, u čemu se zrcali ukupna kulturna politika i ideologija nove vlasti. Nije, naravno, u pitanju nikakav “izum” našeg doba, jer su političkim promjenama u svakom historijskom periodu uslijedile i promjene u domenu kulture. Recimo, u Španjolskoj je u XV. stoljeću progonu Židova i Maura uslijedio progon arapskog ornamenta iz arhitekture, knjiga o islamu i judaizmu iz knjižnica a maslinovog ulja iz jelovnika…[4] Još jednom se potvrđuje da je priča o umjetnosti priča o našoj civilizaciji, o onome što ona jest u svojoj izgradnji i svom uništenju; a stav prema umjetnosti – slika nas samih.

12.

Umjetničko djelo nije nikada onoliko nemoralno koliko je to nedjelo tirana i rušitelja. Svi artistički “skandali” nisu ništa spram uništenju te iste skandalozne umjetnosti (ili bilo koje umjetnosti), na koje pozivaju novi inkvizitori i krvnici. Takvi su daleko, čak s onu stranu umjetnosti. A to znači: s onu stranu jedne od bitnih ljudskih odredbi. Ustremljivanje na postojanje bića je uvijek nemoralan čin; nasrtaj na biće kulture uvijek barbarski čin. Uništavanje umjetničkih djela na paradoksalan način potvrđuje potrebu za univerzalnim vrijednosnim kriterijem, koji svoju snagu crpi iz metafizičkog uvjerenja da je Čovjek Jedan, ali uvjerenja koje je sada zasnovano na ideji “jednakih ljudskih prava”. Kada bi takav kriterij postojao djelo bi bilo zaštićeno jer je Djelo. Takav kriterij ne bi bio samo estetički, nego i etički relevantan. Takav kriterij ne bi samo zagovarao zaštitu umjetnosti i drugih kulturnih vrijednosti, nego bi zahtijevao da se pruži otpor svakom obliku uništenja. Riječ koja se suprotstavlja barbarstvu je možda uzaludna, ali se ne smije pred bilo kojim oblikom barbarstva abdicirati.

Photo: en.wikipedia.org

Moramo opisivati i kvalificirati negativno e da ono ne bi postalo legitimni način bivanja i činjenja, da ne bi postalo usvojeni standard mišljenja i vrednovanja. Uništenje bića započinje s vrijeđanjem njegovih simbola. Onda uslijede napadi na simbole. Kada započne njihovo rušenje, vrijeđanima teško da još ima spasa. Iza uvrede simbola uvijek vreba prijetnja egzistenciji njegovog zastupnika, a iza uništenja simbola – potpuno uništenje. Mala je utjeha da je u korpus historijskog uključeno i ono što je nestalo iz historijskog registra ili, kao u slučaju uništavanja jednog naroda ili kulture, nestalo sa historijske pozornice, da uz sva bestijalna nastojanja Cezar, srećom, nije uspio do kraja zamesti sve tragove galske kulture i civilizacije, da iza svakog rušenja ostaje trag, ali je vrlo često jedini trag znanje o uništenju… O onome što je uništeno zauvijek. Čak i kada je jednom srušeno ili spaljeno rekonstruirano, u novom liku takvog zdanja, spomenika ili kakvog drugog djela sada biva ugrađeno i sjećanje na uništenje. Takva replika starog postaje sjećanje na okrutnost barbarstva i potvrda nezaštićenosti ljepote. Nema obnove u kojoj nije sadržana i svijest o gubitku.

*Iz knjige Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika, Demetre, Zagreb 2008

[1] Ritualno ubijanje duše – koje se do danas zadržalo u gestama srdžbe, kada se poderu pisma, izgaze fotografije i u smeće bace – traži da se uništi osoba koju ovi objekti reprezentiraju. Ovaj emocionalni odnos prema odsutnom subjektu ljutnje je prisutan i u političkim demonstracijama, u kojima se s mržnjom i gnjevom pale zastave i lutke s likom neprijatelja.

[2] Ovdje dodirujem pitanje o mogućnosti likovnog reprezentiranja Svetog. Može li slika predstaviti ono čemu ne može biti adekvatne predstave? U judaizmu i islamu nije dozvoljeno a ni zamislivo predstavljanje lika Svevišnjeg. Jedini ne može biti likovno reprezentiran. U izvjesnom smislu takvo što je prisutno u stalno drukčijem reprezentiranju Krista u kršćanskoj ikonografiji, jer nema njegovog definitivnog, konačnog lika, čime mogućnost beskrajnog predstavljanja bar u metaforičkom smislu također potvrđuje nepredstavljivost onoga što transcendira naša znanja i dokazuje da o tome nema i ne može biti (pouzdane, definitivne) predstave: Sveto nema “model”; ono ne može biti predstavljeno jer ne pripada predstavljivom; ono je više nego vidljivo i moguće je samo kao vizija, kao lice beskonačnog, kao idealizirana imaginacija, kao unutrašnje pomišljeno ali nepredstavljivo u nekom konkretnom liku. A ako slika ne može reprezentirati Sveto, ako Sveto nema lika i na slici ne može biti predstavljeno, onda u njoj Sveto ne može biti ni uništeno, ni uvrijeđeno. Onda je posao svakog ikonografa i ikonoklasta, ali i svaka likovna blasfemija besmislen trud. Ali, u napadu se ne pogađa Sveto, nego simbol Svetog i njegov sljedbenik: u vrijeđanju Boga vrijeđa se njegov vjernik, u rušenju kipa svetca ranjava njegov pristaša.

[3] Malo spominjani natječaj za karikaturu na temu Holokausta (2006.), natječaj koji su organizirale iranske vlasti da bi ispitale “granice zapadnjačke slobode” i tako demonstrirale svoje shvaćanje “istine”, morala i slobode, nije djelo opasnog susjeda i u tome je na ovaj natječaj prispjelim karikaturama oduzeta njihova tendenciozna otrovnost i onaj zastrašujući efekt kakav su imale nacističke karikature Židova u osvit II. svjetskog rata.

[4] Usporediti: Joseph Pérez, The Spanish Inquisition. A History, 2006, str. 53-54 i 181